“Da li bi želeo pogledati iza zavese vremena?”
Pakao
U jesen 1923. godine, kada je imao 14 godina, William
Branhama je prijatelj slučajno upucao sačmaricom u nogu, dok su lovili ptice.
Bez penicilina i sa malo anastetika u lokalnoj bolnici, William Branham se
našao između života i smrti.
……………………………………………………………………….
Dok se vraćao k svesti, William Branham se našao kako propada kroz beskrajnu tamu – svet bez temelja. Povikao je: “Mama, tata!” i “Bože!” ali nije bilo odgovora. Kada se u tami počela pojavljivati žena koja je jecala sa odvrtatno našminkanim i izobličenim licem, povikao je u očaju: “Bože, budi mi milostiv!” i odmah je vraćen u bolesničku sobu, a majka ga je zagrlila plačući: “Mislili smo da smo te izgubili”.
Nebo

Glas je pitao William Branhama: “Da li bi želeo
pogledati iza zavese vremena?”
Odmah se našao na neobičnom mestu sa velikim brojem mladića
i devojaka koji su trčali k njemu vičući: “Naš dragoceni brate.” Dok je bio
preplavljen ljubaznošću i mladošću ljudi i njihovim zagrljajima, glas je ponovo
rekao: “To su tvoji obraćenici, oni koje si doveo Gospodu. Neke su od tih
devojaka za koje misliš da su tako mlade i lepe imale više od devedeset godina
kada si ih doveo Gospodu.”
……………………………………………………………………..
Dok su ljudi vikali: “Ustraj dalje,” William Branham je ponovo prenesen iz mladog nebeskog tela u svoje ostarelo zemljasko.
Нема коментара:
Постави коментар